Press

CINAZ u osnovnoj školi Petra Preradovića

Detalji

Morana Rogić Vihar

02 Srpanj 2013

• novinarska

OD NOVINARSTVA DO PISANJA ESEJA I - NATRAG!

Mladi i marljivi učenici od petog do osmog razreda ponovo su se upoznavali s osnovama novinarskog umijeća, ali i tehnika pisanja eseja i pismenog izražavanja

U svibnju i lipnju ove godine u osnovnoj školi Petra Preradovića u Zadru održavala se posebna Novinarska radionica CINAZ-a u kojoj je voditelj Nenad Vertovšek ponovo s brojnim učenicima od petog do osmog razreda podijelio znanje i iskustvo osnova novinarskog umijeća, upoznavanja teorije i prakse novinarskog rada, te osnova i načina pisanja eseja i izražavanja.

Zahvaljujući ljubaznosti, trudu i razumijevanju profesorice hrvatskog jezika Jadranke Amanović, mladi polaznici CINAZ-ove radionice još jednom su se okupili sa zadovoljstvom upoznavajući osnove medijskog izražavanja, kao i praktične tehnike novinarstva i pismenog izražavanja u raznim oblicima, preko interaktivnog pristupa, razgovora i rješavanja zadataka u novinarskom izražavanju.

Sve teme polaznicima su predočene i predočene putem odgovora na klasičnih 5 W + 1 pitanja (Tko, Što, Gdje, Kada i Zašto , uz neizbježno Kako) ali i praktičnom podukom u razumijevanju i pisanju teksta kroz : Što pišem?, Kako pišem? i Zašto o tomu uopće pišem?

Osnove pripreme i pisanja interpretativnog eseja bile su uvježbavane i kroz pripreme teme i stavova, uobličavanja reagiranja na određene probleme i argumente, te osnova kritičkog razmišljanja i stvaranja zaključaka. Praktične vježbe obuhvaćale su i provjeru izražajnih mogućnosti, čitanja poruka književnih djela, suživljavanje s likovima i atmosferom, te razvijanje komunikacijskih vještina općenito – od verbalnih do pismenih.

Marljivi i aktivni polaznici, valja ih nabrojiti, bili su: Korina Bešić, Mia Bujan, Dora Grgić, Matija Gulam, Lena Kasap, Anđela Majica, Sara Matulić, Zara Miočić, Petra Parić, Marta Skejo, Stela Šimeković, Lara Vertovšek i Antonela Zelić, uz nazočnost i prof. Jadranke Amanović, prof. Silvije Bukulin i volonterke CINAZ-a Martine Đurković.

Nenad Vertovšek

ERASMUS+ STUDENTSKA RAZMJENA

Detalji

Morana Rogić Vihar

24 Listopad 2016

• erasmus+
• timetomove2016
• eurodesk
• eurodeskhrvatska
• mobility
• studentexchange

Preko Brna do svijeta

Sabrati iskustvo Erasmusa, to jest razdoblje jedne akademske godine provedene na studentskoj razmjeni na inozemnom sveučilištu u multikulturalnoj zajednici, s mnoštvom ljudi s kojima dijeliš interese, govoreći strane jezike, je vrlo jednostavno, treba li se izraziti osjećajem - tada je to svakako sreća i punina. Međutim, treba li se izraziti riječima, sigurna sam da ću uspjeti prenijeti tek dio, nikako ne cjelinu. Nastojeći vam predočiti kako je izgledao studentski život u Brnu, ukazat ću na neke pozitivne strane mobilnosti, ponuditi koji praktičan savjet i prepričati koju anegdotu te vam, nadam se, dočarati što možete dobiti odlučite li plan o mobilnosti provesti u djelo, a ako to još niste planirali, svoje vam iskustvo nudim kao poticaj, motivaciju i ohrabrenje.

Idejom slijeda asocijacija ili prateći tok misli, kad mi netko kaže Brno, mogu vam reći: ljubičasti pupoljci u kvadratnom dvorištu centralne zgrade sveučilišta i miris kave iz automata kraj širokih drvenih vrata što se otvaraju kad prisloniš malu karticu sa svojim imenom – to sam ja, Masaryk - i ona se otvore. Mogu vam reći „Information system MU“, „currency converter“, „Erasmus student network“, „student guide for international students“, „e-learning system“. Trostruke doze čitanja, prevođenja, pisanja. Tjedni „response papers“. Dvojezičnost, trojezičnost pa još dalje. Dva studentska doma, puna svijeta, zemalja, kultura, jezika. Večera s Australijom, pivo s Kanadom, dijeljenje kupaonice sa Slovačkom, dijeljenje sobe s Grčkom, izlet s Amerikom, putovanje s Njemačkom, svake večeri puding s Litvom,... Vinarska, Charlie's, Perpetuum, Kounicova, Lužanky, Kamenolom, vatromet, Hare Krišna, Vesela Čajovna, Student Agency Bus.

Kad netko kaže Brno...

Mislim dugačko - na one sate provedene u noćnim učionicama, gdje bismo prolazili gradivo zajedno i odbrojavali do iduće pauze koju ćemo iskoristiti za vikanje o politikama vlastitih država, osjećajući se tako isto, on iz Španjolske, ja iz Hrvatske, ona iz Grčke. Dugačko - u onim satima koje bismo iskoristili za vruću ponoćnu kavu i motali cigarete smrznutim prstima ispod sjene starog Masaryka, do dugo u noć. Čitali, pisali, psovali, propitivali, kritizirali, osmišljavali, recitirali, izvodili, citirali, prevodili, u zagrljajima, sretni, svi mi - on iz Njemačke, oni iz Rusije, ja iz Hrvatske.

Mislim šareno i široko - od Malezije do Kansasa. Od Atene do Vilnusa. Od Nebraske do Melbourna. Od Moskve do Santo Dominga. Mislim o Brnu kao mjestu gdje su se stopile sve one priče koje su putovale u koferima s drugih krajeva svijeta, o svima nama i svakom onom trenutku kad je svaki/a od nas predao/la papire potrebne za prijavu na studentsku razmjenu. Mislim o onoj ekploziji radosti koju bismo proizveli da je netko mogao stopiti sve te trenutke u jedan, svaku radost koju smo proživjeli iščekujući trenutak polaska, da su se mogli stopiti naši strahovi, koliko bi se stresao svijet, da se mogla sklopiti naša hrabrost, jedna u drugu, puzlasto, koliko smo bili snažni, koliko odvažni.

 Mislim smijehom - o Talijanima što se drže za glave dok „drsko“ lomim špagete, o svim onim „Mama mia!“ uzvicima dok pizzu prekrivam kečapom. O začuđenim licima Rusa dok Španjolci ljube ljude koje tek upoznaju. O izrazima lica kad Litvancima objasnim da i mi imamo -20 stupnjeva i da ima i nejužne Hrvatske. O reakcijama Australaca kad im spomenem brojku nezaposlenih u Hrvatskoj. O Nijemcima koji su potvrdili svaku onu „oni ti sve računaju“, „njima ti je sve po pe esu“ :) 

Mislim okusom - prisjećajući se đumbirastih scenarija u kuhinji, tanjura začinjenih receptima Australke, kojoj je otac Indijac, majka Ruskinja, i opet mirisi - salate od meda, papra i limete, grčka musaka, džadžiki, litvanska ljubičasta juha, ruski boršč,... Okusom, prustovski se podsjećam, jer tamo smo, u jednoj kuhinji nekog mnogokatnog doma usred Brna, u Češkoj, osim salata, okusa i mirisa svih nacionalnih kuhinja, pomiješani bili i mi! Na večerama tijekom kojih bismo se identificirali drugačijim imenima: nismo više bile Elene, Andree, Simasi, Migueli, zvučalo je ovako: „Hey Greece, what are you preparing today? Italy is next, right? Guys, get ready, you know Lithuania is cooking tomorow, right? Hopefully Spain will bring more then wine this week.“ Tako bismo u kuhinji, za dugim stolovima i punih želudaca, mi postajali i više od kuhara - tamo sam nekome bila Hrvatska, tamo mi je netko bio Španjolska, dok smo jeli autralsko, malezijsko, japansko. Vilicama, štapićima, prstima, očima. Naš mali svemir satkan od svih vremenskih zona, klimatskih pojaseva, mirisnih salveta i kućnih recepata što smo prinosili subotama u toplu kuhinju 11. kata doma Kounicova.

Mislim očima - sjevnu mi odjednom sve zgrade divnog sveučilišta, ona zavučena u Novakovoj tik uz divnu knjižnicu staklenih zidova obraslu u boje - zelene i jesenje i proljetne, s travnjacima, a na travnjacima studenata, bilježnica, toplih kava, šarenih prekrivača, predavača... Onu u Grohovoj gdje nas je utorcima čekala profesorica Olga, na nasmijanim i zabavnim predavanjima, odakle smo uvijek odlazili zadovoljni, puni i s nečim novim, trepnem i eno me u Joštovoj, mirisi iz menze, knjige i studenti, kaputi i torbe i dim cigareta, sive klupe i rascvale krošnje, plakati i crveno bijeli tramvaji. Konglomerati ljudi, kultura, jezika, želja, planova. Profesori i profesorice iz Mađarske, Rusije, Češke, Njemačke, i stotine nas što nam se studira, sa svih krajeva planete.

Mislim ušima - još uvijek čujem onaj dan u kojem se stapaju gradivo suvremene ruske leksikologije izgovarano na ruskom, praćeno povremenim anegdotama ispričanim na češkom, nakon kojih sam iz mobitela slušala mamina pitanja na hrvatskom, kad su ju prekinule moje misli na engleskom, jer me baš zvala cimerica Grkinja, dok sam na španjolskom pozdravljala prijatelja koji je išao u susret i... odjednom oluja jezika u kojoj sam sretna - spasibo, eharisto, thank you, danke, dikuji, merci, gracias - sretna i zahvalna! Ušima - jer čujem one aplauze na večeri poezije na kojoj sam uspjela okupiti 10-ak zemalja, redove i stranice stihova - tajnih, nikad prije pročitanih, davno objavljenih, znanih, tuđih, al' voljenih, svojih, njihovih...

Otići na Erasmus puno je više od studiranja na inozemnoj instituciji, otići na studentsku razmjenu znači život u novom gradu, putovanja, nova znanja, doručke s ljudima s drugih kontinenata, slojevitosti jezika, znakova i simbola, u kojima smo se ispreplitali i kojima smo se međusobno poučavali, nadopunjavali i obogaćivali, znači mogućnost i potencijal, poticaj i pokret. Već prvih dana ti nekome postaješ „Hrvatska“, a i sam SAD ili Tasmaniju ili Grčku reduciraš na nekoliko lica ili imena ili recepata... Sužavaš, pa opet širiš, sve više širiš spoznaje, sve ti je jasnije da ćeš se ponovno prijaviti na studentsku razmjenu, osjetiš da neki dijelovi tebe sad odlaze dalje, s onim ljudima s kojima si dijelio sve tijekom jednog ili dva semestra, kao što i ti nosiš onaj „malaka“ iz Grčke, onu gestu skupljenog palca i kažiprsta začuđenog Talijana, onu naviku ispijanja popodnevnog čaja, onaj „prosim“ s čeških ulica, onu ljubav prema ljudima iz drugih zemalja, koji su sada sve samo ne stranci - i još, još, još... Idite!

Nakon akademske godine 2015./2016. - ja sam i Češka i Brno i Masaryk University, ponijela sam tu stvarnost i pretvaram je u tekstove, savjete, prepričavam, prenosim, preporučam, iznova i iznova promišljam. Promisli koja zemlja tebe čeka i u kojim te sve pričama čeka glavna uloga. :) 

Piše: Marta Džaja

Ovaj tekst objavljujemo u sklopu obilježavanja međunarodne Eurodeskove kampanje "Time to Move" (www.timetomove.info). 

ERASMUS+ MEĐUNARODNA RAZMJENA MLADIH

Detalji

Morana Rogić Vihar

25 Travanj 2016

• erasmus+
• razmjena mladih
• rumunjska

Kada je Craiova na 12 dana postala Balkan u malom! 

Kada posložiš sve kockice pri povratku doma, shvatiš da je, kao i život, i putovanje all about the people you met. Sva moja dosadašnja putovanja, sve razmjene, bila su lijepa i(li) manje lijepa iskustva isključivo zbog ljudi koje sam na tim putovanjima upoznala. Pa tako i ovo. A možda i ovo najviše od svih!

Ako se vodimo onim da putem srećeš ljude koje u tom trenutku iz nekog razloga moraš sresti, ljude koji su zrcalo tebe i tvoj putokaz za dalje onda mora da je ovo bilo jedno od dražih mi putovanja ikada. Ali u trenu dok sam bila tamo i kratko nakon povratka mislila sam upravo suprotno.

Prvih 12 dana travnja provela sam u rumunjskom gradu Craiova. Uz još sedam Hrvata i 24 mladih iz Bugarske, Grčke i Rumunjske sudjelovala sam na međunarodnoj razmjeni mladih ˝Balkan identity of youth˝, koju je u sklopu programa Erasmus+ organizirala rumunjska organizacija Asociatia comunitara a animatorilor sociali. Moja deveta razmjena mladih. Nisam imala nikakva očekivanja, znala sam u detalje kako jedna razmjena funkcionira, čak nisam ni istražila što me sve čeka u Craiovi kada jednom dođem tamo. Samo sam otišla. Moja grupica od sedam Hrvata i ja. Zadnjeg četvrtka u ožujku, vlakom iz Zagreba.

Kao što sam rekla ovo mi je bila deveta razmjena mladih u životu, ali prva na kojoj sam bila koordinatorica i voditeljica grupe; odgovorna za moj tim, pod stresom preko glave jer sam željela da budemo najbolji što možemo biti i da svi skupa iz ovog iskustva izvučemo najviše što možemo. Najviše od razmjene, najviše od druge kulture, najviše od ljudi koje ćemo sresti.

Kako je ostatku grupe ovo bilo prvo iskustvo sudjelovanja na razmjeni prvih par dana se i nismo toliko družili s ostakom ekipe iz drugih zemalja, osim onih obaveznih zadataka koje svi moraju izvršiti kada se odluče sudjelovati na razmjeni, ali malo po malo se i to mijenjalo i nije dugo trebalo da se svi povežu na nekoj razini koju ni sada ne mogu definirati. Bilo je tu mladih od 17 godina, mladih od 22 i ja najstarija s 26. -Što mi je ovo trebalo?- par puta sam pomislila. Ali ubrzo sam shvatila da smo svi zapravo na istoj razini, isti smisao za humor, slične životne filozofije. Da nam je namjera bila spojiti ovakvu grupu ljudi na jednom mjestu mislim da ne bi uspjelo.

U tih 12 dana u Craiovi, sad kad se osvrnem, prošli smo mnogo toga. Od formalnog dijela: upoznavali smo se kroz razne igre, učili i sudjelovali u živoj knjižnici, forum teatru, snimali intervjue, izrađivali filmove, predstavljali naše države na najkreativnije i najzabavnije načine koje sam ikad doživjela na ovakvim razmjenama, izrađivali drvene okvire, crtali, učili glagoljicu, ukrašavali jaja po bugarski, a bilo je tu i preukusnih jela, narodnih nošnji, grčkih toga, simulacije simpozija, plesova, poklona. Po završetku hrvatske kulturne večeri dolazili su nam sudionici iz drugih zemalja s pohvalama o jednoj od najljepše organiziranih kulturnih večeri ikada! I moram priznati da je taj trenutak za mene , kao voditeljicu grupe, bio jedan od najponosnijih! :D

Od neformalnog dijela bilo je tu mnogo mnogo smijeha, plesa, pjevanja, sviranja gitare, učenja i podučavanja psovki na raznim jezicima, performansa i pokušaja performansa s poiem, vježbanja acro yoge, istraživanja grada, šetnja po prekrasnom botaničkom vrtu, vraćanja u djetinjstvo dok smo se autićima vozili po jednom od craiovskih parkova, posjećivanja mall-a, slučajnog ali učestalog zalijevanja cipela, hlača i majica hranom i pićem, gledanja anime crtića, ˝pillow fighta˝, zagrljaja, lijepih riječi, pažnje, sunčanja u prekrasnom vrtu iza hotela, igranja picigina na suhom, upoznavanja lokalaca i alternativne scene u Craiovi, sitne pljačke od strane rumunjskih taksista pa čak i skorog incidenta s lokalnim Romima (savjet: ako vam dok ste u Rumunjskoj netko nešto podrugljivo dobaci, ne pokazujte srednji prst, samo prođite ;)). A bilo je tu i par suza, prisjećanja na neke ne baš lijepe dane, dijeljenja iskustava i grupnih zagrljaja. :) Jer zagrljaji liječe sve. I lijepe riječi isto.

Svih ovih lijepih stvari postala sam svjesna tek sad, par dana nakon povratka, jer kao i u životu pa tako i na putovanjima lijepe stvari se isprepliću s onim manje lijepima, koje nekako uvijek malo bolje primjetiš i lakše prihvatiš, ali naposljetku ipak shvatiš da je bilo više lijepih stvari nego ružnih, da bez ružnih ne bi spoznao lijepe i sve na kraju ima smisla. I svako iskustvo je priča za sebe, i iz svakog iskustva naučiš puno ako si to dopustiš.

Meni su osobno putovanja najdraža i najbolja škola, sa svakog se vratim obogaćena i ponekad iz temelja promjenjena. A razmjene mladih su mi jedna od najdražih iskustava u životu. Jer tu ne samo da si otputovao u drugu državu već živiš i učiš s još hrpom mladih koji, kao i ti, dolaze iz raznih krajeva Europe. Zamislite samo tu koncentraciju kulturnog bogatstva na jednom mjestu!  

I za kraj željela bih se zahvaliti svom hrvatskom timu jer ste bili najbolji tim koji sam mogla poželjeti. Hvala vam na trudu, idejama i otvorenosti novim ljudima i novim kulturama. Hvala što ste bili jedan od najpozitivnijih timova na ovoj razmjeni i uvijek na vrijeme. :) Hvala Klara, Petra, Sandro, Tea, Tihana, Tonči i Valentina! :) 

                                                                                                                                                                                                Magdalena Ukalović